U Bihaću se posljednjih mjeseci mnogo govori o poštenju, odgovornosti, redu i državi koja bi trebala biti jednaka za sve. Lijepo zvuči. Gotovo kao politička bajka. Problem je samo što stvarnost, za razliku od političkih parola, nema naviku da se šminka.
POMAK i njegovi kadrovi rado govore o borbi protiv korupcije, mita, štele i privilegija. Građanima se nude mali potezi, zgodni za naslovnice i društvene mreže, dok se veliki problemi guraju pod tepih – valjda u nadi da će ih neko zaboraviti.
Ali problemi imaju nezgodnu osobinu: ne nestaju zato što se o njima šuti.
Posebno je pitanje nelegalne gradnje u centru Bihaća i uz samu Unu. Tu se već godinama sudaraju zakon, interesi i politička stvarnost. A kada se među onima čiji se interesi dovode u pitanje spominju kumovi, politički kolege, prijatelji i ljudi čiji glasovi na izborima vrijede jednako kao i svačiji drugi, građani imaju puno pravo pitati:
Važi li zakon zaista jednako za sve ili postoje i oni koji hodaju po mekšem asfaltu?
Jer ako je priča o poštenoj državi ozbiljna, onda nema „ali“.
Nema: to nam je kum.
Nema: to nam je politički partner.
Nema: to je naš čovjek.
Nema ni onog čuvenog balkanskog: „Ma riješit će se.“
Zakon se ne može mjeriti metrom koji se rasteže prema potrebi.
A dok se politička priča polira do visokog sjaja, Una sve manje liči na razglednicu, a sve više postaje ogledalo našeg nemara.
U rijeku se, prema upozorenjima ekoloških aktivista i udruženja, sve češće izlijevaju kanalizacija i fekalne otpadne vode. Problem koji bi morao biti crveni alarm pretvara se u još jedno upozorenje koje se čuje, pa utihne.
A Una ne može glasati. Ne može se požaliti. Ne može napisati saopćenje. Ne može otići pred kameru i pitati ko je odgovoran.
Ona samo teče.
I nosi sa sobom ono što joj čovjek ostavi.
Svaka nova količina otpadnih voda nije samo ružna slika za fotografiju. To je još jedan kamen u cipeli rijeke koju već godinama predstavljamo kao najveće prirodno bogatstvo ovog kraja.
Ekolozi upozoravaju da ignorisanje problema može voditi ka trajnom zagađenju i postepenom uništavanju ekosistema Une. Ako je tako, onda je pitanje za nadležne jednostavno:
Koliko dugo ćemo Unu liječiti saopćenjima umjesto konkretnim potezima?
Jer nije dovoljno pričati kako se čuva priroda. Treba pokazati ko kontroliše, ko kažnjava, ko uklanja nezakonitosti i ko odgovara kada institucije zakažu.
I tu dolazimo do najvećeg paradoksa.
POMAK govori o poštenoj državi, dok građani gledaju probleme koji traže upravo ono o čemu POMAK govori – jednaka pravila, odgovornost i institucionalnu hrabrost.
Lako je biti glasnogovornik pravde kada se prozivaju tuđe greške.
Mnogo je teže biti pravedan kada treba pokucati na vrata vlastitog političkog kruga.
Tu se, zapravo, vidi od čega je napravljena priča o „poštenoj državi“.
Jer poštenje nije mikrofon, poštenje je trenutak kada treba povući potez koji vam politički možda neće donijeti ni jedan jedini glas.
Građani zato imaju pravo tražiti odgovore.
Ko je gradio?
Ko je dozvolio?
Ko je zažmirio?
Ko nije postupio?
Ko će odgovarati?
I, možda najvažnije – da li će ista pravila važiti i za one koji su politički bliski vlasti?
Ako će odgovor biti potvrdan, neka ga pokažu djelima.
Ako neće, onda će priča o poštenoj državi ostati samo još jedan lijepo upakovan politički proizvod – sjajna ambalaža, a unutra prazna kutija.
A Una?
Una će i dalje teći.
Samo je pitanje šta će još morati ponijeti sa sobom prije nego što nadležni odluče da je krajnje vrijeme da se nešto zaista uradi.
Izvor: crna-hronika.info
