Ono što je decenijama smatrano gigantom hemijske industrije i hraniteljem stotina porodica u Lukavcu i okolici, u samo nekoliko mjeseci pretvorilo se u tišinu.
Piše: Edis K.
Nekadašnji privredni oslonac i simbol radničke klase, lukavačka Koksara (GIKIL), preko noći je postala „preboljena priča“ – temeljito zaboravljena u javnosti, dok su njeni pogoni ugašeni, a radnici prepušteni neizvjesnoj sudbini.
Za razliku od drugih industrijskih kriza koje su pratili višemjesečni protesti i političke drame, gašenje Koksare proteklo je iznenađujuće tiho. Standardni dječiji stih „tike-tike-tačke, nema više vraćke“ danas najbolje opisuje gorku realnost: povratka na staro nema, a od odgovornosti se pobjeglo brže nego što se ugasila posljednja peć.
Dok su radnici ostajali bez egzistencije, a lokalna zajednica bez ključnog ekonomskog pokretača, u pozadini se odvijao već viđen politički scenario. Umjesto polaganja računa i snositi posljedice za propast jednog od najvećih privrednih subjekata, mnogi akteri koji se vezuju za procese oko gašenja Koksare – nagrađeni su.
Ključne poluge političke moći u ovom procesu držala je koalicija SDA i SD (Socijaldemokrate BiH), predvođena bliskim saradnicima Irfanom Halilagićem i Edinom Delićem. Njihova kooperacija i političko djelovanje tokom i nakon krize u Koksari rezultirali su stabilizacijom vlastitih pozicija i novim raspodjelama funkcija, dok su problemi radnika i sanacija privredne štete gurnuti u drugi plan.
Nakon što su se reflektori ugasili, a tema Koksare nestala s dnevnika i naslovnica, ostala je gorka spoznaja: u današnjem političkom ambijentu, propast giganta se ne kažnjava, već se često koristi kao ulog za kadriranje i učvršćivanje stranačkih pozicija. Koksara je zaboravljena, odgovorni su namireni, a građanima Lukavca ostali su samo prazni pogoni i dimne uspomene.
Izvor: lukavacki.ba
