Njihov humor nastaje spontano, iz druženja i želje da razvesele druge, a istovremeno čuvaju dio tradicije i uspomena.
I dok svakodnevno svjedočimo vijestima čiji karakter u negativnom smislu utiče na naše raspoloženje i više nego što mislimo, a algoritmi na društvenim mrežama gube borbu u namjeri da nam pokažu isključivo ono što volimo gledati, postoje ljudi koji rade suprotno. Ljudi čija je misija da nasmiju i oraspolože.
“Dimijaši” iz Živinica je istinski primjer skupine veseljaka koju čini grupa muškaraca koja je svojim humorom i posebnim stilom uspjela da nasmije hiljade ljudi širom regiona.
@dimijasi_official Nakon dugo godina Dimijaši ponovo sa vama, dobrodošli na naš profil🔥
Posljednjih dana na društvenim mrežama privukli su veliku pažnju, njihovi videi bilježe skoro milione pregleda, te kod svih izazovu osmijeh na lice. Međutim, njihova priča nije tek počela, već traje još od 2009. godine.
Hamdija Numanović iz Živinica je glavni pokretač ove priče, a u razgovoru za Tuzlanski.ba otkrio je kako je zapravo sve počelo. Početak kao i sama cjelokupna pojava, nosi sa sobom dozu zanimljivosti.
Sve je počelo zimske noći na jednom druženju.
“Nekada kada se narod družio, kada je bilo drugačije, mi smo hodali po selima. Kada bi došla zima, nije se puno ni radilo. Ako imaš malo stoke, namiriš je i onda hajmo na sijelo, na kafu. Sjedili smo i ja sam komšiji rekao: ‘Mekanec, šta misliš da igramo lopte u dimijama? Da napravimo jednu trening-utakmicu na njivama, obujemo čizme, ko je šta imao, i da zovemo televiziju ili nekog kamermana da nas snima, malo da se šalimo?’ To je bilo 2008. godine”, priča Hamdija.
Navodi da je njegov komšija otišao u drugu sobu, te da ga nije bilo neko vrijeme, a onda je pronašao ženine dimije.
“Kada je izašao obučen u njih, mi smo se počeli smijati do suza. I tu je to nekako stalo na toj ideji i jednoj večeri, sve do 2009. kada se u Mjesnoj zajednici Gračanica u Živinicama pojavio turnir. Čujem ja to i odem gore. Kažem organizatoru: ‘Ja bih prijavio ekipu. Ali ćemo igrati u dimijama’. Rekao mi je kako ga ne zanima u čemu ćemo igrati, samo da uplatimo novac za učešće”, prisjeća se Hamdija.
Navodi kako je okupio ekipu, prikupio novac za učešće, ali da je nakon toga uslijedilo pitanje: Šta za dimije?
“Imamo ženine dimije. Svako ima ženu, svaka ima dimije. Tako je i bilo. Obukli smo dimije naših majki i žena, ko je šta imao. I od tada je sve nekako krenulo”, ističe on.
Kaže da dimije nisu bile njihova jedina oprema, Hamdija je svojim saigračima dao i zaštitne naočale za varenje.
“Rekao sam: ‘Igramo u naočalama.’ Igrali su ljudi tako, a onda jedan povika: “Ne vidim, Hamdija’, pa rekoh mu ‘Skini naočale’. Sve je to dodatno izazivalo smijeh”, ispričao je dalje.
Nakon toga su igrali brojne turnire u raznim mjestima, ali su se rado odazivali i na one humanitarnog karaktera.
@dimijasi_official ♬ Čigra – Milos Bojanic
Jedan takav koji mu je ostao u pamćenju odigran je u Tuzli, a novac se prikupljao za studenticu u Ljubljani koja je bila na liječenju.
“Turnir se igrao u sali, negdje u centru. Ulazim u salu i vidim ljude, momke, sportiste. Ekipe imaju ozbiljne sponzore i sportsku opremu, a oni ne znaju u čemu ćemo mi igrati. Mi smo se počeli spremati. Oblačimo debele, vunene čarape, opanke na noge i, naravno, dimije. Kada smo se spremili i krenuli ulaziti u salu, ispred nas su išli bubnjevi i svirale, a mi za njima kao igrači. Bilo nas je osam. Momci u sali su se iznenadili. Sve je stalo. Gledaju šta se dešava, a onda trče po mobitele da nas fotografišu. Turnir više nikoga nije zanimao, svi gledaju nas”, kazao je Hamdija.
Navodi da su tada bili mlađi, znali su igrati fudbal, tako da nije baš bilo lako dati im gol.
“Ali kada ljudi igraju u gumenim opancima i takvoj odjeći, nastaju razne smiješne situacije”, kaže on.
@dimijasi_official ♬ original sound – Administrator.96
Navodi da su tada u publici bili i djeca, i stariji ljudi i žene, a da su znale biti takve gužve da nisu mogli proći do poligona. Mnogi su tražili da se fotografišu i da prate njihove nastupe.
“Meni je upravo to bilo važno. Želio sam koristiti one stare dimije, kakve su nekada nosile naše majke i nane. Sjećam se starih žena koje su nosile tešku odjeću, radile, nosile djecu na leđima i živjele u toj tradicionalnoj nošnji”, kazao je.
Zato sve to danas, za njeg ima, kako kaže, ima posebnu vrijednost.
Posljednju utakmicu tada, odigrali su 2012. ili 2013. godine, a nakon toga je prestalo.
Nedavno je, kako kaže, otišao na jedan turnir i tu su ga upitali kako bi bilo da ponovo dođu igrati kao “Dimijaši”.
“Kažem: ‘Hajde, hoćemo’. Okupili smo ponovo ljude, pitali ko želi igrati i ponovo se pojavili u našim dimijama, od majki i žena, ko je šta imao. I tako je ponovo krenulo. Ulaskom na teren prvog turnira nakon okupljanja nastala je prava euforija. Narod je počeo vikati, smijati se i fotografisati. Djeca su trčala za nama da se slikaju, a počeli smo dobijati i nove pozive”, kaže Hamdija.
Kazao je i da, gdje god bude neki humanitarni turnir ili akcija, koja može privući veliki broj posjetilaca i donatora – za pomoć u liječenju, zdravstvu, izgradnji kuće, školovanju djece ili bilo čemu drugom, spremni su uzeti učešće bez bilo kakve novčane naknade.
“Javljaju mi se mladići od 19 ili 20 godina koji žele igrati. Ima ih desetak ili 12 koji bi se odmah uključili. Imamo i doktora u ekipi. Sve se to nekako spontano upakovalo. Tu nema režisera ni Emira Kusturice. Mi ništa posebno ne režiramo. Osmislimo okvirno šta ćemo raditi, izađemo na teren i onda se sve dešava spontano. Upravo tako nastaju najbolje scene. Sve je to za dušu naroda”, navodi Hamdija.
Kaže kako se nakon jedne utakmice koju su nedavno igrali, osvrnuo na ljude, i vidio da u tom trenutku nema bolesnog ni nesretnog čovjeka.
“I onaj kome je možda najteže tada je bio najsretniji, to je upravo naša misija”. Neki kažu: ‘Ja ne bih smio obući dimije.’ Ali kada nešto radiš od srca i želiš ljudima uljepšati dan, nemaš se čega stidjeti. Zaboraviš tada i svoje godine i starost. Kada vidiš toliku podršku, bude ti drago”, ispričao je.
@dimijasi_official ♬ original sound – Cveba
Za kraj novodi da, upravo ljudi koji su dio ove ekipe, daju posebnost ovoj priči, a da nakon početka igre sve ostalo nastaje spontano, te da se rijetko šta može planirati.
Priča “Dimijaša” u konačnici pokazuje da je ponekad potrebno vrlo malo da se ljudima promijeni dan. Nekoliko prijatelja, stare dimije, opanci, lopta i mnogo dobre volje bili su dovoljni da ideja nastala prije gotovo dvije decenije ponovo okupi ljude i izmami osmijehe hiljadama onih koji ih gledaju uživo ili putem društvenih mreža.
I možda upravo u tome leži najveća vrijednost njihove priče. Oni ne pokušavaju biti profesionalni zabavljači niti svoje nastupe pretvaraju u pažljivo režirane predstave. Njihov humor nastaje spontano, iz druženja i želje da razvesele druge, a istovremeno čuva dio tradicije i uspomena na vrijeme koje Hamdija i njegovi prijatelji ne žele prepustiti zaboravu.
Izvor: tuzlanski.ba
