Dok jedan dio građana u prosjacima vidi ljude kojima je pomoć zaista neophodna, nadležne službe upozoravaju da prosjačenje daleko od toga da je uvijek posljedica teške materijalne situacije. U pojedinim slučajevima riječ je o organizovanom iskorištavanju, a među onima koji prose nerijetko se nalazi i maloljetna djeca. Za mnoge od njih, kažu iz nadležnih institucija, prosjačenje je postalo nešto poput svakodnevnog posla.
Tuzla u fokusu
Prema podacima nadležnih, čak 80 posto slučajeva prosjačenja vezano je za područje grada Tuzle. Najčešće se radi o osobama s rubnih, graničnih područja i općina koje gravitiraju gradu. Za dio tih lica, koja se u ovakvom ponašanju ponavljaju i koja su već bila predmet upozorenja, sankcije očigledno ne predstavljaju dovoljan odvraćajući faktor – na terenu je zabilježeno da pojedinci otvoreno priznaju kako prosjačenjem zarađuju više nego što bi to mogli ostvariti kroz pomoć centara za socijalni rad.
Kazna nije dovoljna, potrebna sistemska podrška
Socijalni radnici naglašavaju da se problem ne može riješiti samo represivnim mjerama. Neophodno je istovremeno pružiti podršku osobama koje su zaista u stanju socijalne potrebe, ali i spriječiti svaki oblik zloupotrebe i iskorištavanja, posebno kada su u pitanju djeca.
Policijski službenici mogu izricati prekršajne kazne, no njihova efikasnost je upitna – ostaje otvoreno pitanje hoće li takva kazna uopće biti naplaćena. Zbog toga se u prethodnom periodu pojavila i inicijativa upućena Vladi Tuzlanskog kantona da se, pored samih prosjaka, prekršajno sankcionišu i građani koji im daju novac.
Ljetni mjeseci – period pojačanog prosjačenja
Prosjačenje na ulicama Tuzle najizraženije je tokom ljetnih mjeseci, kada gradu gravitira i dijaspora. Pomoć se traži za najrazličitije potrebe – smještaj, hranu, piće. Nisu u pitanju samo djeca, već i odrasle osobe, od kojih su neke uistinu prinuđene tražiti pomoć. Ipak, sve više građana primjećuje da među prosjacima ima i onih čije namjere nisu iskrene, što otvara pitanje da li je riječ o pojedinačnoj nevolji ili o širem društvenom problemu koji zahtijeva institucionalni odgovor.
Iako policija redovno postupa po prijavama građana i provodi kontrole na lokacijama gdje je prosjačenje najizraženije, pojava se iz godine u godinu ponavlja, potvrđujući da je riječ o kompleksnom problemu koji zahtijeva zajedničko djelovanje više institucija.
Šta kažu građani Tuzle
Utisci samih građana su podijeljeni. Mnogi opisuju neugodne situacije na semaforima:
“Ostanete na semaforu i on gleda u vas, ne znate kako da se ponašate više. Bezobrazno. Posebno gore na Ircu, podijelili su se u četiri grupe na semaforima – mislim da bi to trebalo zabraniti.”
Drugi ističu da je nekada postojala jasnija granica između onih kojima je pomoć zaista trebala i sadašnjeg stanja:
“Ja bih dao nekome za koga znam da mu je zaista potrebno, dao bih i više. Ali sada ih ima previše i ne znaš kome dati. Otkad vidim da ih je toliko mnogo, ne dajem ništa – dajem u Fond solidarnosti, u džamiju, organizacijama. To je problem zajednice i institucija, oni to trebaju riješiti.”
Pojedini sagovornici posebno ističu težinu prizora djece koja prose:
“Malo prije je neko tražio pomoć, ali ima dosta i prevara, čovjek čuje svakakve priče. Nije mi drago, pogotovo kad vidim djecu – to mi najteže pada.”
Zaključak
Dok jedni u ispruženoj ruci vide vapaj za pomoć, a drugi način lake zarade, jedno ostaje sigurno: prosjačenje u Tuzli nije samo pitanje slike grada. Riječ je o ozbiljnom društvenom problemu koji otvara pitanja socijalne zaštite, odgovornosti institucija i zaštite najranjivijih kategorija stanovništva – prije svega djece.
Izvor: lukavacki.ba
