Enes Salkić izašao iz zatvora nakon odslužene kazne za ratni zločin: „KPZ Bihać bih prije nazvao logorom, spreman sam sve ispričati istražiocima“
Enes Salkić iz Velike Kladuše, koji je pravosnažno osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, 7. oktobra 2026. godine izašao je na slobodu nakon što je u cijelosti odslužio kaznu u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa Bihać.
Govorio je za Crnu-Hroniku.
Nakon izlaska iz zatvora Salkić je iznio niz ozbiljnih optužbi na račun uprave, zatvorskih službenika i uslova u ovoj ustanovi. U rukom pisanom obraćanju, koje je dostavljeno redakciji portala Crna-Hronika, tvrdi da je tokom boravka u zatvoru svjedočio kršenju prava zatvorenika, fizičkom nasilju, neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti i nepravilnostima prilikom odlučivanja o pogodnostima i uslovnom otpustu.
Salkić poziva nadležne istražne organe da ga saslušaju, tvrdeći da posjeduje informacije o osobama koje bi mogle potvrditi njegove navode.
Osuđen zbog ratnog zločina nad civilima u Velikoj Kladuši
Prema informacijama Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona, optužnica protiv Enesa Salkića podignuta je 25. decembra 2020. godine.
Teretio se da je tokom 1995. godine, u vrijeme oružanog sukoba između pripadnika Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, kao rezervni policajac Stanice javne bezbjednosti Velika Kladuša nečovječno postupao prema civilima.
Prema optužnici, Salkić je jednog civila, nakon njegovog dolaska u policijsku stanicu i odvođenja u prostorije Šahovskog kluba, udarao palicom po tijelu te nogom u predjelu leđa.
Drugi slučaj odnosio se na civila koji je bio zatvoren u hali firme „Seko“, u krugu privrednog društva Grupex. Prema navodima tužilaštva, Salkić ga je odveo u drugu prostoriju, gdje ga je udarao metalnom šipkom, slomio mu ruku te nastavio udarati dok nije izgubio svijest.
Kantonalni sud u Bihaću je 8. oktobra 2021. godine izrekao prvostepenu, nepravosnažnu presudu kojom je Salkić osuđen na godinu i sedam mjeseci zatvora.
Nakon žalbenog postupka i ponovljenog suđenja, Kantonalni sud u Bihaću je 13. oktobra 2023. godine donio novu presudu kojom je osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora.
Vrhovni sud Federacije BiH je 3. juna 2024. godine odbio žalbu kantonalne tužiteljice, a djelimično uvažio žalbu odbrane u dijelu koji se odnosio na troškove krivičnog postupka. Osuđujuća presuda i kazna od godinu i šest mjeseci zatvora ostale su neizmijenjene.
Kaznu odslužio u cijelosti
Prema potvrdi Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Bihać od 7. oktobra 2026. godine, koju je dobila redakcija portala Crna-Hronika, Salkić je kaznu izdržavao od 7. aprila 2025. do 7. oktobra 2026. godine.
Iz zatvora je otpušten u 8 sati ujutro, po osnovu redovnog isteka kazne.
Salkić, međutim, i dalje osporava sudske zaključke i tvrdi da nije počinio djela za koja je osuđen.
U svom obraćanju posebno se osvrnuo na postupanje zaposlenih u KPZ-u Bihać.
„Zatvorenici su čekali ljekarsku pomoć, a pojedine su tukli“
Salkić tvrdi da je zdravstvena zaštita u zatvoru bila neadekvatna te navodi dva slučaja za koja smatra da ukazuju na ozbiljne propuste.
Prema njegovim tvrdnjama, jedan zatvorenik je nakon pada s kreveta i povrede noge čekao 21 dan na odlazak u bolnicu, dok je drugi zatvorenik, za kojeg navodi da je bio dobitnik priznanja Zlatni ljiljan, preminuo nakon što mu je pozlilo u zatvoru.
Salkić također tvrdi da su pojedine zatvorenike fizički zlostavljali službenici zatvora.
„Najteže mi je bilo gledati kad odvode zatvorenike da ih tuku, a ja ležim za to isto djelo nakon 31 godine“, napisao je Salkić.
Tvrdi da su zatvorenici imali nejednak tretman
U obraćanju je iznio i optužbe o navodnom favorizovanju pojedinih zatvorenika, nepotizmu i nepravilnostima prilikom dodjeljivanja uslovnih otpusta.
Tvrdi da je tokom izdržavanja kazne bio radno angažovan, koristio dozvoljene pogodnosti i nije imao disciplinskih prekršaja, ali da mu zahtjevi za uslovni otpust nisu odobreni.
Posebno problematičnim smatra to što su, prema njegovim tvrdnjama, drugi zatvorenici s težim kriminalnim dosjeima dobijali pogodnosti koje njemu nisu odobrene.
Salkić je iznio i sumnje u moguću korupciju prilikom odlučivanja o pogodnostima zatvorenika, ali za te tvrdnje u dostavljenom materijalu nisu predočeni nezavisno potvrđeni dokazi.
Poziva POSKOK i SIPA-u da ga saslušaju
Na kraju obraćanja pozvao je istražne organe da provjere njegove navode.
„Imam imena zatvorenika koji su bili pretučeni, imena onih koji su dobili uvjetni otpust, imena zatvorenika koji mogu to sve posvjedočiti. Znači, ništa ne govorim napamet. Za sve imam dokaze, samo treba neko da me pozove i sasluša“, poručio je.
U nastavku prenosimo cijelo Enesovo saopštenje
Salkić Enes, rođen 01.06.1968. godine u Velikoj Kladuši.
Osuđen sam za ratni zločin na 18 mjeseci zatvora, navodno što sam pretukao dva domaća izdajnika (autonomaša), koji su bili lišeni slobode, a ja sam tad bio pripadnik MUP-a BiH, Policijska stanica Velika Kladuša.
Tako da me sudija Osman Alibabić svrstao u isti koš sa Ratkom Mladićem, iako to nije ničim dokazao. Samim tim što je donio isti dan presudu nakon završnih riječi, što se dalo zaključiti da je presuda unaprijed već bila donesena.
Možete samo zamisliti, čovjek kaže da sam ga tukao po glavi metalnom šipkom debljine 5 x 5 cm, a dužine 150 cm, puno željezo, a čovjek nema nigdje ni ožiljka na glavi, niti postoje ljekarničke dokumentacije, niti ima kakve posljedice, samim tim što vozi autobus sa 70 godina.
Što je vidljivo da je sve izmislio samo kako bi sebi pribavio materijalnu korist, da naplati odštetu. Što je izjavio i pred sudijom, da mu je glavni cilj pribavljanje materijalne koristi, a sudija je to sve prihvatio iz razloga samo njemu poznatih.
A sada da se osvrnem na boravak u KPZ-u Bihać.
Ja sam smatrao da idem u zatvor u pravom smislu riječi, ali ja ne znam ko je tom zatvoru dao naziv KPZ. Ja bih to prije nazvao logor.
Kakav je to zatvor gdje se krše osnovna ljudska prava?
Kad krenete prvo od zdravstvenih usluga u KPZ-u Bihać, samo moli Boga da se ne razboliš, jer te neće voditi na liječenje u bolnicu. To možeš samo sanjati.
Navest ću samo neke od primjera.
Zatvorenik je pao sa gornjeg kreveta i slomio nogu u zglobu i nisu ga htjeli voditi u bolnicu da slika nogu. Tek nakon 21 dan su ga odvezli i tako je zarasla noga.
Drugi zatvorenik, još je Zlatni ljiljan, dobio srčani udar i umirao na krevetu pred zatvorenicima. Između 30 i 40 minuta zatvorenici su mu pružali pomoć, a bolnica je udaljena od KPZ-a svega 300 metara.
Kad je bio skoro gotov, strpan je u auto od KPZ-a i odvezen u bolnicu gdje je i preminuo.
Zatim, higijenski uslovi su 0 bodova. O ishrani da i ne pričam.
Obezbjeđenje, svaki radi kako on hoće i ima svoja pravila.
Glavni vaspitač, ja bih ga prije nazvao nevaspitač, iz razloga što ne radi ništa na tome da zatvorenicima pruži kakvu vaspitnu pomoć kako bi ti ljudi, kad izađu iz zatvora, mogli nastaviti da žive neki normalni život.
Nego radi na tome da ih što više ispamete, tako da im ponovo odu u zatvor.
Sa vaspitačem, direktorom i vodnicima manipulišu pojedini zatvorenici koji kažu da im ne mogu ništa zato što ih imaju u šaci i oni mogu da rade šta hoće.
Najteže mi je bilo gledati kad odvode zatvorenike da ih tuku, a ja ležim za to isto djelo nakon 31 godine.
Vodnici to ne bi radili da nemaju podršku direktora i vaspitača.
Moje djelo je staro 31 godinu. Tad nisam bio ni oženjen. Poslije toga sam se oženio, dobio dvoje djece i dvoje unučadi. Unuku je sad šesta godina i od tad do danas nisam imao nikakvih krivičnih djela i živim isključivo od svog rada na pošten način.
Moje ponašanje je bilo takvo u KPZ-u da sam se pridržavao svih mogućih pravila i nisam imao ni najmanju opomenu od čuvara ili bilo koga drugoga.
Bio sam A grupa, radno angažiran, koristio vikende, godišnji odmor itd.
Kad sam stekao pravo da pišem molbu Ministarstvu pravde za uvjetni otpust, ja sam napisao molbu i predao vaspitaču i direktoru i oni su samo trebali da daju još svoje mišljenje o meni, kakav sam zatvorenik, i da pošalju Ministarstvu pravde.
Međutim, oni su to držali kod sebe četiri mjeseca i na kraju nisu dali pozitivno mišljenje o meni iz samo njima poznatih razloga.
Tako da sam dobio odbijenicu od Ministarstva.
Onda mi kažu da napišem molbu direktoru KPZ-a, da će mi on dati uvjetni otpust.
Međutim, i tu su molbu držali mjesec i po, nisu je razmatrali, da bih na kraju dobio i od njih odbijenicu.
Napisali su da nema valjanih pokazatelja da svrha kažnjavanja nije postignuta.
Tako da nisam dobio ni dana uvjetnog otpusta.
Na kraju sam ih pitao koji je kriterij za dobijanje uvjetnog otpusta, iz razloga što dilerima droge daju uvjetni otpust i koji su višestruki povratnici, nasilnici itd.
Imam ja imena zatvorenika koji su dobili uvjetni otpust, a bili su dileri, nasilnici i povratnici u zatvore.
Znači, da bi dobio bilo kakve pogodnosti u zatvoru i vanzatvorske, moraš imati jaku vezu, a da bi dobio uvjetni otpust, tu moraš imati posebnu vezu. Bez toga nema ništa.
Ja konkretno nisam dobio uvjet, po mom mišljenju, iz jednog od tri razloga, a to su:
Zato što im nisam dao novac koji su mi više puta spominjali, što nisam bio druker ili je razlog što sam se borio za državu.
Ja bih taj zatvor opisao ovako: to je više porodični privatni zatvor, iz više razloga.
Što je komplet uprava, vodnici i ostalo osoblje rodbinski povezano.
Zatvorenici koji su iz Bihaća su zaštićeni, pogotovo oni koji su dileri droge i nasilnici.
Zaštićeni su od strane direktora, vaspitača te vodnika. Oni mogu raditi šta žele.
Samo jedan podatak: od 30 zatvorenika koji se vode kao radno angažirani u KPZ-u, iz osam opština, 17 ih je iz Bihaća, a ostalih sedam opština ima 13 zaposlenih.
Onda možete misliti koja je tu diskriminacija nad zatvorenicima.
Ovo je samo jedan dio toga šta se tu dešava.
Zato bih molio, ako ima ko iz Tužilaštva za borbu protiv korupcije, iz POSKOK-a ili SIPA-e, samo ne iz Bihaća, da me sasluša, da vide o čemu se tu radi, da se tome kriminalu i korupciji stane na kraj.
Nije mi jasno ko takve osobe stavlja da vode jednu takvu instituciju. Tu nema profesionalnosti jednog truna.
Znači, imam imena zatvorenika koji su bili pretučeni, imena koji su dobili uvjetni otpust, imena zatvorenika koji mogu to sve posvjedočiti.
Znači, ništa ne govorim napamet. Za sve imam dokaze, samo treba neko da me pozove i sasluša, pa neka sami odluče ima li tu mjesta za istragu.
S poštovanjem.
Ovo je samo jedan djelić toga.
Izvor: crna-hronika.info
