Student nije samo indeks: O mentalnom zdravlju mladih u BiH
Piše: Belmin Bećirović dipl. socijalni pedagog
Kada govorimo o studentima, najčešće govorimo o ispitima, ocjenama, prosjeku, rokovima i budućem zaposlenju. Mnogo rjeđe pitamo jedno jednostavno pitanje: Kako su naši studenti?
Studentske godine trebale bi biti period odrastanja, novih iskustava i stvaranja temelja za budućnost. Ipak, za mnoge mlade ljude u Bosni i Hercegovini one su istovremeno period velikog pritiska, neizvjesnosti i straha od onoga što dolazi.
Student danas ne razmišlja samo o tome kako će položiti ispit. Razmišlja i o tome hoće li nakon fakulteta pronaći posao, hoće li moći ostati u svojoj zemlji, kako će finansirati studiranje, gdje će živjeti i da li sav trud koji ulaže ima smisla.
Kada se tome dodaju zahtjevni fakultetski programi, veliki broj obaveza, porodična očekivanja i potreba da se stalno bude uspješan, postaje jasno zašto se mnogi mladi osjećaju iscrpljeno.
Posebno zabrinjava to što smo se kao društvo pomalo navikli na rečenice poput: „Svi studenti su pod stresom“, „Proći će“, „Samo još ovaj ispit“, „Moraš biti jak“. Kao da je patnja postala normalan dio studiranja, a traženje pomoći znak slabosti.
Nedavni tragični događaj koji je potresao Sarajevo, smrt studenta medicine Vedina Škulja, ponovo je otvorio brojna pitanja među studentima i širom javnosti. Njegova smrt podsjetila je koliko su studentske zajednice osjetljive i koliko je važno da o mentalnom zdravlju mladih razgovaramo otvoreno i prije nego što se dogodi tragedija.
Ne trebamo i ne smijemo nagađati o razlozima nečije smrti, ali svaki ovakav događaj treba biti povod da se zapitamo jesmo li dovoljno prisutni jedni za druge.
Jer student koji šuti ne znači nužno da je dobro.
Neko može uredno dolaziti na predavanja, polagati ispite, razgovarati s kolegama i istovremeno voditi unutrašnje borbe o kojima niko ništa ne zna.
Upravo zato mentalno zdravlje ne smijemo posmatrati samo kroz dijagnoze i ozbiljne krize. Ono uključuje i svakodnevni osjećaj sigurnosti, pripadnosti, podrške i mogućnosti da kažemo da nam je teško.
Kao društvo imamo odgovornost da studentima ponudimo više od učionice i indeksa. Fakulteti bi trebali biti mjesta na kojima postoji prostor za razgovor i podršku, a ne samo za ocjenjivanje znanja.
Psihološko savjetovanje, dostupne službe podrške, edukacija o mentalnom zdravlju i razvijanje kulture u kojoj je normalno potražiti pomoć ne bi trebali biti luksuz.
Posebnu ulogu imaju i profesori, kolege, porodica i prijatelji.
Ponekad ne moramo imati rješenje za nečiji problem. Dovoljno je primijetiti da se neko promijenio, pitati kako je i zaista saslušati odgovor.
Bosna i Hercegovina često govori o tome da mladi odlaze. Govorimo o demografiji, ekonomiji i obrazovanju. Ali mnogo manje govorimo o tome kako se mladi osjećaju dok ovdje studiraju i odrastaju.
Ako želimo da mladi ostanu, nije dovoljno samo reći da su oni naša budućnost. Moramo im pokazati da su važni i sada.
Student nije samo broj indeksa, prosjek ocjena ili buduća diploma.
Student je mlada osoba koja pokušava pronaći svoje mjesto u društvu, često u vremenu koje joj ne nudi mnogo sigurnosti.
Zato je vrijeme da pitanje „Kako si?“ postane jednako važno kao i pitanje „Kako si položio ispit?“.
Možda upravo od tog pitanja počinje društvo koje zaista brine o svojim mladima.
Izvor: crna-hronika.info
