S troje djece i suprugom vratio se iz Minhena, te život iz evropskog grada odlučio zamijeniti stočarstvom.
Nakon 12 godina života u Njemačkoj, Filip Krišto odlučio je napraviti potez o kojem mnogi iz Bosne i Hercegovine razmišljaju, ali se rijetki na njega odluče. Sa suprugom i troje djece napustio je Minhen, vratio se na djedovinu u selo Zagoričani, između Šuice i Livna, i život iz velikog evropskog grada zamijenio stočarstvom, prirodom i životom na selu.
Po povratku u Bosnu i Hercegovinu pokrenuo je uzgoj ovaca. Trenutno ima 110 grla, a plan mu je nabaviti još 250.
Prvobitna ideja bila je baviti se kravama i tovnom junadi, ali su ga neriješena pitanja u vezi sa zemljištem usmjerila prema ovčarstvu. Iako s ovcama ranije nije imao iskustva, kaže da su volja i ljubav prema ovom poslu bile presudne.
"Sada imam 110 komada, a ako Bog da, treba doći još 250. Trenutno sam u fazi investiranja, izgradnje i nabavke. Ove ovce su sasvim slučajno došle ovdje. To nije bio prvobitni plan. Trebao sam početi s kravama, odnosno tovnom junadi, ali zbog određenih okolnosti i zemljišta koje nisam uspio riješiti, prebacio sam se na ovce", ispričao je Krišto.
Iza odluke da napusti Njemačku, međutim, nije stajala poslovna računica. Presudila je, kaže, želja za drugačijim životom i slobodom koju je želio pružiti svojoj porodici.
"Nakon 12 godina u Njemačkoj, nakon brzog života, hajdemo reći, s troje djece, jednostavno više nisam mogao izdržati taj način života. Falila mi je priroda, kuća i, uz Božiju pomoć, jednostavno sam zavapio Bogu: 'Bože, želim se vratiti kući'", kazao je.
Na pitanje šta je na kraju bilo presudno za povratak, Krišto odgovara bez mnogo razmišljanja.
"Presudila je jednostavno sloboda. Ovdje se čovjek osjeća kao slobodan čovjek, dok je Njemačka kao zatvor, hajdemo reći, i za porodicu i za djecu. Život prolazi, a nigdje te. Dok ovdje, evo, vidiš kako udišemo svjež zrak, osjeti se život", rekao je.
Posebno ga je, navodi, pogodilo to što je primjećivao razliku između djetinjstva koje je imao u BiH i života koji su njegova djeca vodila u Njemačkoj.
"Koliko god novca imao, ne može ništa zamijeniti ovu prirodu i ovaj način života. Otkako sam se vratio, moja djeca kao da su se ponovo rodila. Kuća, cijeli dan u selu, priroda, psi, poljoprivreda… Hvala Bogu, ponovo sam pronašao tu ljubav koju sam imao i prije", ispričao je.
Govoreći o životu porodice u Njemačkoj, kaže da mu je teško padalo što djeca nisu imala slobodu kakvu je on imao dok je odrastao.
"Nedostaje, i to mnogo. Jer, kako da vam kažem, gore su samo posao i kuća. S djecom nemaš gdje otići. Na kraju krajeva, vidio sam kako mi djeca pate, a znam kakvo je moje djetinjstvo bilo. Majka nikada nije znala gdje sam – šuma, planina… Imao sam šest-sedam godina, dok su moja djeca gore jednostavno bila vezana."
Upravo zbog toga želio im je, kako kaže, pružiti djetinjstvo kakvo pamti.
"Osjetio sam tu neku tugu i potrebu da svojoj djeci omogućim da odrastaju kao što sam ja odrastao, da im pružim takvo djetinjstvo. A poslije, sa 18 ili 19 godina, Njemačka ih uvijek čeka", kazao je Krišto.
Njegov život u Njemačkoj nije od početka bio jednostavan. Kada je tek stigao, nije poznavao jezik, a radio je mnogo za relativno malu zaradu. Vremenom je naučio njemački i engleski, napredovao i počeo zarađivati više. Ipak, upravo tada, tvrdi, shvatio je da ga veća zarada ne čini sretnijim.
"Kada sam tek došao u Njemačku, nisam znao ni jezik niti išta. Radio sam za nekih hiljadu eura po 300 sati i tada mi je to bilo uredu. Što sam više napredovao i počeo zarađivati više novca, kada sam naučio njemački i engleski, radio u gastronomiji, što sam imao više novca, bio sam sve nesretniji. Jednostavno, što više novca imaš, više ga trošiš, ali ostaneš zarobljen", kazao je.
U jednom trenutku, kaže, shvatio je da takvom načinu života nema kraja.
"Nema kraja. Koliko god radiš… Kada imaš milion, želiš dva miliona. I onda sam se u molitvi zabrinuo za svoju porodicu i sebe. Pomolio sam se Bogu i rekao: 'Bože, vrati me kući. Ne treba mi ništa. Želim samo da su moja djeca i porodica sretni.' I evo, san mi se ispunio", rekao je Krišto, dodajući da se zbog povratka nije pokajao "nikako, nikako".
Govorio je i o razlikama u odrastanju djece te razlozima zbog kojih je strahovao da će, ostane li u Njemačkoj, izgubiti dio utjecaja na njihovo odrastanje.
"Jednostavno, koliko god ti kao roditelj želiš svoju djecu odgojiti u skladu s našim običajima i vrijednostima, u Njemačkoj je to već teško. Oni su u školi po osam-devet sati i na kraju se djeca zbune. Otac govori jedno, škola drugo."
"Kada odrastu, jednostavno više ne možeš imati toliko utjecaja. Čak i tokom školovanja više vremena provode u školi i takvom društvu nego s tobom u kući. Ti nemaš vremena. Radite i ti i supruga, pa djeca više vremena provode u školi, gdje mogu naučiti neke stvari koje, hajdemo reći, s naše strane nisu uredu", ispričao je.
Krišto smatra i da se porodični život u Njemačkoj značajno razlikuje od onoga na šta je navikao u svom rodnom kraju.
"Nijemci jednostavno imaju drugačiji način života. Djecu već sa šest mjeseci daju u jaslice i vrtiće jer im je veoma važan posao. Tako si jednostavno primoran toliko raditi da nemaš vremena za djecu. Mada se i kod nas mnogo toga promijenilo, ostala je neka srž, hajdemo reći, temelj porodice i poštovanja starijih i roditelja", rekao je.
Kada je porodici i prijateljima saopćio da život u Minhenu namjerava zamijeniti selom i stočarstvom u Bosni i Hercegovini, bilo je i nedoumica. Najbliži su, kaže, njegovu odluku prihvatali postepeno.
"Supruga i porodica su malo-pomalo prihvatili odluku da dođemo iz Minhena ovdje. Bilo je pitanja hoće li uspjeti, kako će krenuti, jer treba mnogo raditi."
Ipak, nakon što su vidjeli šta je napravio, reakcije su uglavnom pozitivne.
"Ali sve u svemu, reakcije ljudi su pozitivne. Kada ljudi iz Njemačke dođu s djecom na ranč i kada vide janjad i prirodu, reakcije su zaista pozitivne", zaključio je Krišto.
Izvor: tuzlanski.ba
